Novogodišnje čarolije nove gradiške vlasti

piše: Miljan Kovač

Nova vlast je građanima Gradiške, pred Novu godinu, priredila brojna iznenađenja.

Ove godine po prvi put imamo „Zimski grad“, a u Zimskom gradu odlično klizalište. Velika je to radost, naročito za djecu i mlade. Oni uživaju i mnogo ne mare koliko nas to zadovoljstvo, dopremeljeno iz susjedne Hrvatske, tačnije iz Rijeke košta.

Razloga za zadovoljstvo imaju i oni koji ne znaju klizati ali su ipak „uklizali“ na opštinski Budžet u kojem će stavka za zaposlene u administraciji u novoj godini biti veća za 450.000 maraka nego u prethodnoj. Toliko će nas, koštati još osamnaest zaposlenih u udobnim opštinskim foteljama. Razloge za zadovoljstvo imaju i oni koji su sa na krilima nove vlasti „uklizali“ u Upravne odbore javnih preduzeća i ustanova, gdje će kao i njihovi prethodnici, mjesečno zarađivati po 500-600 maraka, bez imalo znoja.

Prezadovoljan je i nekadašnji načelnik Opštine Nikola Kragulj. Nakon osam godina vladavine, Gradišku je 2012. ostavio sa više od 40 miliona maraka dugova. Nakon četiri godine vratio se u opštinu kao savjetnik novog načelnika Zorana Adžića. U međuvremenu je bivša vlast na čelu sa načelnikom Zoranom Latinovićem, vratila blizu 18 miliona maraka, od duga koji im je Kragulj ostavio.

Njegovi savjeti će, nama sumnja, dobro doći Adžiću, jer ruku na srce, nije lako toliki novac „domaćinski“ potrošiti.  Osim toga, Skupština opštine je na prethodnom zasjedanju donijela odluku o prihvatanju granta od 1,3 miliona maraka Evropske investicione banke za projekat „vodovod i kanalizacija“. Ako se neko ne sjeća: riječ je o onim sredstvima za koja je sadašnji načelnik prije izbora tvrdio da su propala zbog nemara Zorana Latinovića i tadašnje vlasti i da su preraspoređena drugim opštinama.  

Posebnog razloga za zadovoljstvo ipak imaju novoimenovani načelnici opštinskih odjeljenja. Udobna fotelja, dobra plata,  uticajna pozicija. Da bi što više zadovoljnih bilo postarao se kroz novu sistematizaciju načelnik lično.

Dosadašnje Odjeljenje za urbanizam i stambeno- komunalne poslove podijeljeno je na dva odjeljenja: Odjeljenje za urbanizam i građenje i Odjeljenje za stambeno komunalne poslove.  I kabinet načelnika opštine sada je ustrojen kao posebno odjeljenje, na čelu sa Draganom Ilić.

Nekadašnji načelnik Odjeljenja za inspekscijske poslove, Radomir Pjanić  ima velikog razloga za slavlje – na njegovu sreću Zoran Adžić se ne sjeća da je prije izbora obećavao da na čelu odjeljenja neće biti oni koji su završili privatne fakultete, pa je Pjanića postavio na čelo Odjeljenja za Boračko- invalidsku zaštitu.

Neki tvrde da se načelnik dobro sjeća svoga obećanja, ali ne zna reći „NE“ ekološkoj koalicij „Izvor“, Slavka Dunjića čiji je Pjanić istaknuti kadar.  Iz  „Izvora“ je i nova šefica Šalter sale u Opštini – bivši sekreter Skupštine opštine Nada Živković.

O njenom ranijem iskustvu na „istim ili sličnim“ poslovima svjedoči pravosnažna presuda zbog mlavezacija administrativnim taksama.

Posebnog razloga za novogodišenje slavlje imaće ipak onaj ko bude te sreće da rukovodi novouspostavljenom Turističkom organizacijom Gradiške. U toj organizaciji će biti četvoro zaposlenih, a kako se nezavanično saznaje na njenom čelu će biti Veljko Jovanović. Budžet Turističke organizacije je 120.000 maraka godišnje. To je nova stavka u opštinskom Budžetu koji bi konačno trebao biti usvojen 28. decembra.

Gradiško, srečna ti Nova 2017. godina!

Koliko će „humanost“ Zorana Adžića koštati građane Gradiške?

piše: Miljan Kovač

Načelnik opštine Gradiška, smanjuje svoju platu da bi pomogao sirotinji. Dobročinstvo nove vlasti na djelu. Ovako, otprilike glase, vijesti koje su ovih dana pristizale iz Gradiške. Uz prvi jutarnji primjerak novina, već sutradan su veseli lokalni dopisnici nazdravljali s načelnikom opštine koji je glasno čitao i divio  se sopstvenoj „velikodušnosti“.

Nažalost sve, bajke pa i ova imaju jedan nedostatak –  nemaju previše veze sa istinom. 

A istina je progovorila samo par dana poslije - na sjednici Skupštine opštine Gradiška.

Istina je da će se u opštini zaposliti još 18 „partijskih vojnika“ i da će plate zaposlenih u opštini ,građane Gradiške godišnje koštati  dodatnih 450.000 maraka. Za toliko je uvećana stavka za plate predviđena Budžetom za narednu godinu čiji je nacrt Skupština usvojila.

Nakon što je načelnik Zoran Adžić, velikodušno predložio da se primanje njemu i funkcionerima opštine smanje za čitavih deset odsto, uslijedio je i jedan velikodušniji prijedlog –Iz opozcionih redova (tačnije iz kluba odbornika PDP-a) predloženo je da se primanja svima, umanje za 20%. Skupštinska većina koju čine odbornici SNSD-a, DNS-a Socijalističke partije i ekološka koalicije „Izvor“, nije prihvatila takav prijedlog.

Usvojen je nacrt Budžeta opštine za 2017. godinu, a u njemu se velikoj humanosti u vidu uštede na platama fukcionera, gubi svaki trag.

Novoizabrani načelnik opštine Gradiška, Zoran Adžić, je u vrijeme predizborne kampanje tvrdio da je plata tadašnjeg načelnika opštine 4.800 maraka, i da će on prvog radnog dana, „skresati svoju platu“. Njegovu izjavu su 02.septembra ove godine prenijele „Narodne novine“

„Prvog  radnog dana, donijeću odluku kojom će biti skresana plata  načelnika opštine. U vrijeme kada se smanjuju izdvajanja za boračke i socijalne kategorije, načelnik Zoran Latinović prima platu od  4.800 maraka, veću nego premijer i pred­sjednik Republike. Treba podsjetiti da je, dok je tu funkciju obavljao Nikola Kragulj, načelnička plata bila oko tri hiljade maraka. Takođe, smanjiću platu i predsjedniku opštinskog parlamenta koja iznosi 3.600 maraka, za razliku od peri­oda kada je na toj funkciji bio Uroš Grahovac iz SNSD-a, koji je primao oko 2.000 maraka. Potpredsjednici Skupštine opštine Gradiška će biti volonteri”, rekao je tada Adžić prema pisanju ovih novina. Tokom predizborne kampanje u svojim javnim nastupima sadašnji načelnik je više puta ponovio ove tvrdnje.

Prava istina je međutim, da plata načelnika opštine Gradiška iznosi  3.900 maraka i da će sa svim prinadležnostima i nakon umanjenja od deset odsto Adžić mjesečno zarađivati oko 4.000 maraka. 

Na veliku žalost, novog predsjednika skupštine opštine Gradiška Milenka Pavlovića Milera, “humanista” Adžić nije govorio istinu ni kada je prije izbora govorio o visini plate predsjednika Skupštine opštine. Pavlović ipak nema razloga za nezadovoljstvo pošto će nakon  umanjenja od deset odsto mjesečno će zarađivati oko 2.900 maraka.

 Ni novi potpredsjednik Skupštine opštine, lider gradiškog DNS-a Vladimir Janković, neće ovu dužnost obavljati za male pare. Radiće za platu od 2.300 maraka mjesečno. U skladu sa predizbornim sloganom svoje partije: “Mi znamo kako”, Janković sada pokazuje kako zna sebi obezbijediti lagodnu i profitabilnu poziciju. Za razliku od svog prethodnika na toj funkciji, koji je volontirao, Janković je odlučio da posao potpredsjednika lokalnog parlamenta obavlja profesionalo. On će da “zaledi” radno mjesto profesora u srednjoj Tehničkoj školi i da se posveti biznisu u svom privatnom preduzeću. Dok u slobodno vrijeme bude rukovodio svojim privatnim biznisom, plata i doprinosi će mu redovno mjesečno lijegati iz Budžeta opštine Gradiška. Toliko o humanosti nove vlasti u Gradišci.

Novom sistematizaijom radnih mjesta u opštinskoj adminstraciji, novi načelnik Gradiške je pokazao da u SNSD-u ne vlada jedinstven stav kada su u pitanju rezultati Popisa stanovništva u Bosni i Hercegovini 2013. godine. Dok Milorad Dodik i vlast RS osporavaju rezultate popisa koje je objavila Agencija za statistiku BiH, Adžić je upravo te rezultate uzeo kao parametar za održavanje broja zaposlenih u opštinskoj administraciji.

Po tom osnovu će broj zaposlenih povećati sa 154 na 172, jer po Zakonu o lokalnoj samoupravi RS, u opštinskoj administraciji maksimalno smije biti troje zaposlenih na 1000 stanovnika.

Među novo zaposlenim je i novi vozač načelnika opštine.

  Iz njemu znanih razloga Adžić nije želio da ga vozi vozač koji je vozio prethodnog načelnika. Ipak on dosadašnjem vozaču nije dao otkaz već je zaposlio još jednog koji će opštinu Gradiška koštati dodatnih 1.300 maraka mjesečno. Novi načelnik će uz novog vozača dobiti i novi automobil, pa će tako, valjda lakše podnijeti veliku brigu o socijalno ugroženim stanovnicima ove opštine. Za građane Gradiške, makar pojedine, nema sumnje, idu bolji dani.

Laktaški sud – režimska nužda

piše: Miljan Kovač

Njegoš Tomić, sin poginulog borca Vojske Republike Srpske, koji mjesecima štrajkuje u parku Mladen Stojanović u Banjaluci, će se odazvati Pozivu na saslušanje koji mu je uputio Osnovni sud u Banjaluci. Pozivu će se odazvati i Njegoševi "saborci" iz Parka .Miroslav Ganjatović, Radenko Pecalj i Danijel Radić  Iz nekih razloga saslušanja će biti održano u prostorijama suda u Laktašima. Štrajkače iz parka pozivaju na saslušanje na osnovu Zahtjeva za pokretanje prekršajnog postupka koji je protiv njih podnijela policija. Iz kopije zahtjeva koja je dostavljana  uz Poziv na saslušanje vidljivo je da se imenovani terete zato što su “dana 15. 07.2016. godine , oko 12:35 časova u Banja Luci, u ulici Vuka Karadžića, počinili prekršaj iz Zakona o javnom okupljanju, isticanjem transparenta “150 dana-150 rana” i “Štrajk djece palih boraca”… Uglavnom djeca onih koji su ginuli za Republiku Srpsku se terete što su došli pred Skupštinu iste te Republike Srpske I zamislite razvili transparent.

Došli su da poslanicima I predstavnicima izvršne vlasti koji prisustvuju sjednici  Parlamenta u lice kažu kako žive porodice onih koji su ginuli I ne vidjevši ono zašto su ginuli, a u čemu današnji “čuvari Srpske” uživaju.  Njegoš I društvo iz Parka su vjerovatno uplašili “hrabre čuvare Srpske” do te mjere da su oni odlučili da ih predaju na sud. Nisu oni njih uplašili svojim izgledom, transparentima ili mišicama… ovi ljudi su ove “junake” iz udobnih fotelja uplašili zato što su im stavili do znanja da postoje!? “Zamislite postoje neka djeca, neki ljudi, čiji su očevi, sinovi braća, krv proljevali I živote dali da bi mi danas po tome zašto su oni ginuli vozali svoje skupe limuzine, gradili kuće, kućetine i vile… a oni se usuđuju da borave u šatoru u parku I da naspodsjećaju kako smo mi stekli sve što imamo… I kako je to što imamo koliko god da košta bezvrijedno, jer ustvari, to nije naše…”, razmišljaju “heroji” pred kojima su desetine, stotine hiljada ostale bez posla, pred kojima su ugašeni mnogi nekadašnji privredni giganti, pred kojima su zauvijek nestale šume, rudnici, u čije su džepove sami “uskakali “milioni maraka bacajući se od sreće naglavačke… E ti I takvi se plaše Njegoša Tomića  I onakvih kao što je Njegoš? Zašto? Zato što je onaj što je svom nezaposlenom devetnaestogodišnjem sinu dao kredit od tri miliona naših maraka, svjetan da će svom sinu moći da ostavi milione, automobile, Vile na Dadinju I Kipru, voćnjake, ribnjake… ali nikada mu neće moći ostaviti ono što je Njegoš od svog oca naslijedio. Toga se on plaši.

U tom strahu je, valjda I napravljena greška na pozivu na saslušanje koji je Njegoš primio – Na tom pozivu piše da će on biti saslušan zbog povrede Člana 9. Zakona o Javnom redu I miru (vidi sliku).

Navedeni član zakona odnosi se na vršenje nužde na javnom mjestu. U dokumentaciji priloženoj uz poziv vidiljvo je da nema ni pomena tom prekršaju, pa je vjerovatno da se radi o zabuni. Eto sada ispade da Njegoša na saslušanje u Laktaše pozivaju zbog vršenja nužde na javnom mjestu. Šta reći – Izgleda da se neko sa tog kraja, da prostite, osjetio popišanim. 

Ministar i načelnik (za)obilaze kancerogenu školu u Gradišci

piše: Miljan Kovač

Ministar prosvjete i kulture, Dane Malešević je ispunio “obećanje” dato tokom predizborne kampanje.  Malešević je 29.09.2016, godine zajedno sa Zoranom Adžićem, sada načelnikom, a tada kanadidatom za načelnika opštine posjetio Osnovnu školu “Danilo Borković” u Gradišci. Oni su tad najavili početak njene rekonstrukcije u okviru projekta “Energetska efikasnost”. 

Malešević je, kako su prenijeli mediji, tim povodom izjavio da “nije predložio prekid nastave u toku radova, nego je preporučio da se nastava organizuje na takav način da se vodi računa o bezbjednosti učenika”. (portal “Moja Gradiška”, 29.09.2016). (Tada je rečeno i da će radovi biti okončani u roku od 60 dana, ali o tom po tom.)

U ponedjeljak 28.11. ove godine otpočeli su radovi na uklanjanju azbestnih ploča sa krova škole, a da nastava, kako je mnistar u kampanji i “obećao”, prethodno nije prekinuta. Uklanjanjem azbestnih ploča na nepropisan način, stvara se koncentracija kancerogenog azbesta u vazduhu, što predstavlja vrlo ozbiljnu opasnost po zdravlje ljudi. Zbog bojazni za njihovo zdravlje većina roditelja je odlučila da narednih dana neće slati djecu u školu. Savjet roditelja, ove škole je na vanrednoj sjednici 29.novembra donio Odluku da se zbog moguće nedozvoljene koncentracije azbestnih mikro vlakana u vazduhu, djeca ne šalju u školu.

Četiri dana nakon početka radova opasnih po zdravlje djece, reagovalo je I Ministarstvo prosvjete. Ministarstvo je u četvrtak, 01.12.2016. odobrilo Odluku Savjeta roditelja o prekidu nastave. Nastava će zbog radova na rekonstrukciji krova biti obustavljana od 02. do 13 decembra.

Četvrti dan od početka opasnih radova i odluke roditelja da djecu ne šalju u školu, i načelnik opštine Zoran Adžić, je “našao vremena” da primi predstavnike Savjeta roditelja i zamoli ih za “mir i strpljenje”. Ni on ni ministar Dane Malešević , koji je takođe iz Gradiške, od ponedjeljka, nisu našli vremena da posjete školu “Danilo Borković” i na licu mjesta se uvjere kakvim opasnostima su djeca u toj školi izložena. A o kakvoj opsnosti je riječ javno je progovorio i ljekar dr Tihomir Mihajlović iz Gradiške.

“Azbestne ploče, odnosno njihova prašina je kancerogen prvog reda.

U toku su brojne virusne infekcije među školskom decom, koje dodatno narušavaju imunitet dece.Trebalo bi decu osloboditi nastave dok god traju radovi na krovu i to nadoknaditi pre letljeg raspusta. Svu zaštitnu opremu ( koliko znam ) poseduje Higijenološko- epidemiološka služba u Domu zdravlja i ona se može dati radnicima na privremenu upotrebu. Ja kao roditelj i kao lekar neću pustiti svoju osmogodišnju ćerkicu u školu, dok se radovi ne završe.

Znanje se može nadoknaditi, zdravlje ne.

Ne postoji lek za bolest pluća koja se zove AZBESTOZA, kao ni za karcinom koji nastaje udisanjem mikrovlakana azbesta.

Prvi znakovi bolesti za karcinom nastaju tek posle 15 godina”, rekao je dr Mihajlović u izjavi koja se širi po društvenim mrežama, obzirom da lokalni mediji u Gradišci o ovoj temi “najradije ćute” ili prenose samo one informacije kojima se  pokušava negirati postojanje opasnosti od koje roditelji strahuju.

Istovremeno, na zahtjeve roditelja da se izvrši stručno mjerenje prisustva štetnih čestica azbesta u vazduhu, nadležni se prave ili “nenadležni” ili “neopremljeni”. Navodno u Republici Srpskoj niko nema takvu opremu, što je zaista poražavajuća činjenica, ako je tačna. Međutim to nikome ne smije biti opravdanje za izlaganje djece opasnosti.

Nije to opravdanje ni za načelnika Aždića, ni za ministra Maleševića koji su roditelje i djecu iz škole “Danilo Borković” prepustili same sebi. Sramotno je da roditelji samoinicijativno zovu preduzeća i institucije širom BiH, pa i regiona i raspituju se ko posjeduje opremu za mjerenje štetnih čestica.

Malo više vremena za ovu školu Malešević i Adžić su imali u vrijeme predizborne kampanje. Sada se peru od odgovornosti, a tada su sebi pripisivali i one zasluge koje im ne pripadaju.

Predizborno hvalisanje kako je inicijativa za rekonstrukciju škole potekla od Zorana Adžića, narodnog poslanika, čijom zaslugom je navodno obezbijeđeno 580.000 km za rekonstrukciju škole, demantovao je Savjet roditelja. Kratko pamćenje javnosti jeste karta na koju političari često igraju, ali ona nije opravdanje za nedostatak sluha i odgovornost za probleme istih onih građana koji su prije smao dva mjeseca “na koljenima” preklinjani za koji glas više. 

Revolt podržao Vaskovića i slobodu medija

U Banjaluci je jutros osvanuo novi antirežimski grafit kojim se, ovaj put izražava podrška novinaru Slobodanu Vaskoviću.
"Fašisto, ima nas hrabrih i slobodnih kao Vasković, više nego što ti i tvoj Gestapo možete i zamisliti", glasi sadržaj grafita koji potpisuje Revolt BL
Novinar Slobodan Vasković, koji godinama razotkriva brojne afere i objavljuje tekstove koji svjedoče da je ova zemlja višestruko okovana kriminalom i korupcijom je zbog životne ugroženosti prije nekoliko dana morao napustiti BiH.
O odlasku iz zemlje Vasković, je javnost informisao preko svog bloga, koji proteklih godina obara sve rekorde čitanosti. Njegovoj odluci je prethodio niz prijetnji i pritisaka režima Milorada Dodika i njegovih slugu.

Svi smo odgovorni za progon Slobodana Vaskovića

piše: Miljan Kovač

Novinar Slobodan Vasković je zbog straha za život morao napustiti Bosnu i Hercegovinu i skloniti se na neko sigurnije mjesto. Represija režima u Republici Srpskoje tako se bliži svom vrhuncu. Taj vrhunac je ono na što Slobodan godinama upozorava javnost. Nažalost, i pored rekordne čitanosti njegovog bloga, javnost ga ne čuje ili neće da ga čuje. Čuje ga prljavo lice režima koje je svojim pisanjem istjerao na čistac, ali ne čuju ga oni koji bi morali da ga čuju, umjesto što se u svom sebičnom kukavičluku nadaju da će oni biti pošteđeni. Za njegovu bezbjednost oni su odgovorni isto koliko i režim. Njihovo ćutanje je opasnije od režimske dreke.

Ćuti “opozicija” u Republici Srpskoj. Neće da se zamjeraju s mafijom s kojom grade “nacionalno jedinstvo”, onda kada to mafiji odgovara. Toj istoj opoziciji je Slobodan Vasković, potrebniji nego ona njemu. Ovakva opozicija nije potrebna nikome osim režimu.

Ćute tzv “novinarska udružanja” . Ne žele se zamjerati s režimom. Došli bi tako u opasnost da će biti uskrećeni za raskošne švedske stolove i besplatno alkoholisanje po režimskim prijemima. Što je mnogima  jedina spona s novinarstvom. Tako će biti i danas kada se obilježava godišnjica Dejtonskog mirovnog sporazuma. Treba stići na sve prijeme. Potapšati po ramenu “naše voljene” vlastodršce, ako se nekome posreći I fotografisati se s Dodikoom ili bar Radojičićem… I naravno ne pitati zašto novinar koji kritikuje vlast mora bježati u inostranstvo da bi sačuvao živu glavu!? Ili nedaj bože pitati za Crne liste… koje “nisu baš popularne”, kako reče vedeta režimskih tapkaroša po ramenu. Sada bih pitao: Dokle? Ali to pitanje je besmisleno, jer ovo “dno nema dno”. 

Bez beretki trojka, sama protiv Nikole Dronjka

piše: Miljan Kovač

Na visini zadatka bio je “urednik” emisije na ATV-u. On je određivao o čemu smije, a o čemu ne smije da se govori. Kada, kako i koliko da se govori i pažljivo motrio na “neprijatlja Republike Srpske”, koji nikada ne spava. “Ja ne dozvoljavam da se ovdje govori o fašizmu”, uzviknuo je urednik, kada se mladi buntovnik Nikola Dronjak usudio reći da Režim u Republici Srpskoj sve više poprima oblike fašizma. Dok je voditelj odvažno najavljivao reklame, urednik je Dronjku jasno stavio do znanja da se, dok fašizam vlada o fašizmu govoriti ne smije. A to što je naš Dragi vođa (nije lijepo da našeg  srpskog diktatora, nazivamo tiraninom, ili šefom mafije…) najavio da će da ko “drukčije kaže, kleveće i laže”, biti zaveden u Crnu knjigu, nije ništa zbog čega bi trebalo “frkisati”.  Kako sam razumio ili možda nisam, bolje “ćutati i gledati svoja posla”… Svakako treba čestitati na hrabrosti voditelju koji se, osim što je pravovremeno najavljivao reklame, u jednom trenutku usudio jasno i glasno reći: “Znate, možda crne liste nisu, baš…popularne… “ Da ga urednik na vrijeme nije prekinu, možda bi smo čuli i šta je to popularno: možda digitalne crne liste, 3D crne knjige, elektronski spiskovi izdajnika u kombinaciji sa ekološkim gasnim komorama… To je  valjda sada u modi… Ali rečeno je da se o fašizmu, pardon modi, ne smije govoriti…. Dakle, stavlja se na znanja da u Republici Srpskoj nema fašizma, i da svako ima pravo na slobodu govora i mišljenja, a ko drugačije kaže za početak će završiti u Crnoj knjizi (ili možda nekoj njenoj trenutno popularnijoj varijanti).

Drugi gost u studiju, Rajko Vasić, ni ovaj put pokojnike nije ostavljo na miru. Nakon što je nedavno javno na svom blogu vrijeđao pokojnog Milana Vukelića, koji je otvoreno suprotstavljanje mafiji platio glavom, Vasić je sinoć nasrnuo na pokojnog Željka Kopanju, novinara koga je optužio da je stajao iza studentskog bunta protiv njega i Partije.

Iznenađujuće je da se Vasić u studiju nije pojavio sa čeličnim šljemom i čeličnim krstom oko vrata, ali vjerovatno mu je voditelj, koji pomno prati modu, skrenuu pažnju da šljmovi više nisu “in”. Modni hit su crvene beretke, još od devedesetih. Urednik bi mu posudio svoju, ali nije mogao da je nađe u mnoštvu šajkača, šljemova, šubara, titovki, ruskih šapki, američkih kačketa, fantomki i drugih kapa i čarapa koje je u zadnjih četvrt vijeka pronosao…

U studiju je ostala, upražnjena jedna stolica. Uredniku nije bilo po volji da u nju sjedne Nebojša Vukanović. Insistrao je da on odredi koga će SDS da pošalje u njegovu emisju. Zaboravio je , valjda, da on nije urednik u SDS-u.Tamo je samo bio po zadatku. Insistrano je da to bude Milan Milićević predsjednik Glavnog odbora SDS-a, jer se znalo da on neće, ne može doći. Uostalom nisu u studiju bili ni drugi ljudi drugih stranaka. Cilj je bio da Nikola Dronjak bude sam protiv svih. Oni nisu naučili tri na dva. to je za njih preopasno, više vole tri na jedan, ili deset na jedan, kako se može vidjeti u ranim video radovima koje je urednik snimao po Kotor Varošu, dok je još znao gdje mu je beretka i gdje mu je šef.

Da sam ja režim...

piše: Miljan Kovač

Da sam ja režim, prekinuo bih sve odnose sa ovakvom Opozicijom. To je jedini način da ovakva Opozicija prekine sve odnose sa mnom.

Da sam ja režim:

-Ukinuo bih Skupštinu jer i onako sve odluke donosim u uskom krugu najbližih saradnika.  Zaključao bih vrata Parlamenta, pa bi poslanici Opozicije mogli da se okupe na skupštinskom platou. Mogli bi da se pretvaraju kao da bojkotuju skupštinu i kao da nisu tu došli jer su krenuli „tetki po lek“.

-Prije nego prekinem sve odnose sa ovakvom Opozicijom pozivao bih „lidere“ Opozicije da dođu kod mene na razgovor. Jednog sam zvao odbio me. Zvao bi i ostale da se ne ljute što njih nisam zvao. Došli bi oni  - dolazili su i prije.

-Prekino bih sve odnose i sa novinarima. Tako bi im omogućio da i oni konačno počnu da bojkotuju mene. Bio bi red nakon svih prijetnji i uvreda koje sam upućivao novinarima i novinarkama... Ne bih pozivao ni na svečane prijeme, jer ljudi jednostavno ne znaju da kažu:  „Neću, ne interesuju me tvoji prijemi, tiraninu, razbojniče, koji vrijeđaš naše koleginice i kolege, prijetiš, ostavljaš bez posla...“ Izuzetak bi bili zaposleni na RTRS-u, ATV-u, Srni, Glasu i Razglasu... Njih bi i dalje ugošćavao bez prisustva novinara kao i do sada.

-Struju bih poskupio najmanje 200%. Ukinuo bih penzije, boračke dodatke, plate zaposlenim u prosvjeti i zdravstvu bi prepolovio.  Poskupio bih naftu i naftne derivate, hljeb, lijekove, poreze, vodu, grijanje, prevoz... Tako bih sačuvao više miliona maraka za sebe, a niko se ozbiljno ne bi pobunio...

-Ukinuo bih facebook, twitter, viber... Razne portale što pišu svašta protiv mene i nazivaju me „nenarodnim“, a ja sam narodni režim, ja sam od naroda kupio glasove, a kupio sam i papke. Pa i papci su narodni. Papci iz naroda.. I svakim danom sve ih je više. Ne bih mogao sve ih ni uhljebiti, da nema Narodne Distribucije Papaka. Višak mojih papaka, njihova su briga...

-Da sam ja Režim, još više kredita bih uzeo od MMF-a, Rusa, Kineza... Vraćaće ih, jednog dana, neko kada ja više ne budem režim.

-Da sam ja Režim još više bih Srbovao, i pričao o odbrani Republike Srpske,  Rusiji, Srbiji, Putinu, Trampu...S Opozicjom bih kao i do sada igrao onu našu igru „ko će viši Srbin biti“, (a  trebala bi da se zove „ko će više namagarčen biti“). Nikada nam ta igra ne dosadi. Gubitnik se uvijek zna zove se Narod. I onaj što nas voli i onaj što nas ne voli, a ćuti. Ćuti i igra...

-Da sam ja režim, na javno mjesto bih postavio „Crnu knjigu“ mojih neprijatelja, i zabavaljao se dok Opozicija „razmišlja“ šta da radi, a buljuci anonimusa  bi da se (samo)upiše kao da je riječ o „upisu pilića“.

-Da sam ja Režim poželio bi ovakvom SzP da potraje što duže, jer dok je u njemu teško će mi se moći suprotstavljati i onaj što bi smio da mi se suprotstavi.

-Da sam ja režim,  ne bi oni meni pravili Vladu u sjenci. Ja „opoziciju“ u sjenci već imam...

Ali nisam ja režim. A nisam ni Opozicija. Ja samo imam žutu traku...

P.S. Opozicija može da mi se javi na e-mail ako im zatrebam. Neću reći režimu, ja sa njim nikada nisam ni imao odnose.

Da sam ja opozicija...

piše: Miljan Kovač

Da sam ja opozicija, nakon najave Diktatora u pokušaju da će da vrši upis „Crnu knjigu“, ja bih prekinuo sve kontakte s Diktatorom i režimom..

Da sam ja opozicija:

-Proglasio bih bojkot Narodne skupštine, tako što bi svaki poslanik opozicije došao ispred skupštine, tako da se vidi da nije „tetki otišao  po lek“, već da je došao da Diktatoru u pokušaju i njegovim pokušajima kaže da im je „odzvonilo“.

-Pozvao bih građane na građansku neposlušnost- da ne plaćaju poreze, rtv pretplatu Javnom sr.nju RTRS-u, ne plaćaju struju, da bojkotuju sve što je pod  ingerencijom kupljenom voljom papaka izabrane Vlade RS...

-Pozvao bih studente da bojkotuju nastavu, roditelje da ne šalju djecu u školu...

-Odveo narod na raskrsnice, puteve autoputeve, podijelio im sendviče i žute trake i blokirao saobraćaj..

-Blokirao sve granične prelaze da lopovi ne pobjegnu iz zemlje i postavio žute trake na kojima piše: „Zatvoreno zbog pljačke“!

-Stavio  bih žutu traku oko nadlaktice i pozvao građane, hiljade građana, da isto učine pa odemo  do Javnog RTV sr.anja  i uručimo otkaze onima koji nas za naše pare lažu i vrijeđaju zdrav razum po diktatu Diktatora u pokušaju.

-Pozvao bih časne policajce da i oni stave žute trake i zajedno sa nama i sa svojim prijateljima komšijama rođacima, hiljadama građana koje smo pozvali da nam se pridruže prošetao do one velike staklene zgrade. U tu zgradu su ugrađene desetine, ili stotine miliona maraka, naših para, pa bih zamolio građane da budu pažljivi  sa kamenčićima jer za svako to staklo je guljena koža sa leđa sirotinje.

-Ušli bi i objasnili gospođi i gospodi, što tamo sjede, da su naše i one čizme bijele što su njima slikala.  Naše su i one udobne fotelje i skupe pepeljareu koje tresu skupe cigare, kupljene našim parama.  Uručio bih im crvene kartone i rekao da sa sobm mogu da povedu samo svoje papke, iako su i njih našim parama kupili.

-Da sam ja opozicija, otišli bi svi zajedno sa žutim trakama oko mišica, mi i hiljade građana za nama pravo u našu Palatu Republike.  Otišli bi da pitamo diktatora u pokušaju gdje mu je ta „Crna knjiga“ pa da se sami upišemo!? Šteta da on ne troši svoju olovku trebaće mu da piše memoare temo gdje ćemo da ga smjestimo zajedno sa gospođom i gospodom iz one naše zgrade na kojoj nismo ni staklo polupali, ako već nismo morali.

-Da  sam ja opozicija ne bih formirao „Vladu u sjenci“, Izašao bih iz sjenke i uzeo stvari u svoje ruke!

  Eto prosto da prostije biti ne može, ali...

Ali nisam ja opozicija, a nisu ni ovi što kažu da jesu...

P.S. Imam ja žutu traku i još ponešto... ako se neko ipak sjeti da je opozicija, nek' samo pozove...

Bakir za Dodika, Mile za Čovića vuku da povuku Dragana Mektića

piše: Miljan Kovač

Najnovije podizanje međuetničkih tenzija u Bosni i Hercegovini, kroz prepucavanje Dodika i Izetbegovića, te izjave kardinala Puljića o prekrajanju Dejtona dio su plana čiji je cilj rekonstrukcija Savjeta ministara BiH.

Izvor iz vrha vladajuće stranke u RS, tvrdi i da je cilj da SNSD najdalje do kraja januara uđe u vlast na državnom nivou. 

Glavni cilj je preuzimanje kontrola nad bezbjednosnim strukturama i pritisak  na prvosuđe, radi obustavljanja pojedinih istraga, što je zajednička želja  Dodika, Čovića i Izetbegovića.

Plan se sastoji od toga da se iscenira priča o velikom pritisku na Republiku Srpsku koji navodno istovremeno dolazi i sa „bošnjačke“ i sa „hrvatske“ strane pa i iz same Hrvatske i iz Katoličke crkve. To treba da posluži Dodiku da po već oprobanom receptu, uputi poziv na „nacionalno jedinstvo“ , svim političkim strankama u Republici Srpskoj. To bi bio uvod u završnicu dobro osmišljenog plana, koji ima bar dvije varijante.

Po prvoj varijanti  ovog plana, Dodik bi zbog „pritisaka na Republiku Srpsku“, pozvao sve političke stranke iz RS da zamrznu svoj rad u državnim institucijama. Na ovaj način institucije bi bile blokirane, pa i otežan rad Sipi i stopirana svaka mogućnost „uvođenja reda u pravosuđe“ o čemu se sve češće govori. Bili bi preusmjereni ili potpuno blokirani i mnogi drugi procesi koji Dodiku i njegovim partnerima ne idu u prilog.

Cilj je što više podići tenzije među sadašnjim partnerima u vlasti na nivou BiH, odnosno između SzP i SDA. Sukob bi se rasplamsao do granice na kojoj bi se zaključilo da dalja saradnja nije moguća. To bi poslužilo i kao argument pred međunarodnim faktorima koji nisu za prekrajanje vladajuće koalicije i vrata vlasti širom otvorilo SNSD-u.

Dodik u ovom slučaju računa na „naivnost“ lidera opozicije koju su iskazali podržavajući njegov tzv. „referendum“ sedam dana prije lokalnih izbora.

Ne radi se međutim ni o kakvoj „naivnosti“, kako su su se nakon poraza na izborima pojedini lideri SzP samosažaljevali, već o nedostatku hrabrosti da se, bez straha da će „ispasti manji Srbi od Dodika“,  suprotstave njegovim suludim potezima koji i Republiku Srpsku i vuče u ambis.

Na ovu varijantu, tvrdi izvor, Dodik ipak previše ne računa.

Druga, lideru SNSD-a draža opcija je ona koja bi za kolateralnu štetu imala sam Savez za Promjene.

U toj varijanti priča o „srpskom jedinstvu“ bi poslužila kao alibi jednoj članici SzP da napusti tu koaliciju i stupi u uniju sa SNSD-om.  Dodik u takvoj varijanti računa na PDP, čiji bi ministri ostali u svojim foteljama, dok bi SNSD-u bile ustupljene fotelje SDS-ovih ministara Mirka Šarovića, ministra za spoljnu trgovinu i ekonomske odnose s inostranstvom i ministra bezbjednosti Dragana Mektića, što Dodiku i jeste glavna meta. U ovom slučaju Dodik računa na početak dugoročnog partnerstva s PDP-om koje bi, opet pod plaštom „nacionalnog jedinstva“ bilo krunisano zajedničkim kandidatima za inokosne funkcije na Opštim izborima 2018. godine.  Dodik koji se više, po zakonu, ne može kandidovati za predsjednika RS, vjeruje da bi na ovaj način osigurao pobjedu na izborima za člana Predsjedništva BiH, dok bi Mladenu Ivaniću ponudio kandidaturu za mjesto predsjednika Republike Srpske. Naravno na ovo bi trebao da pristane i Mladen Ivanić. Za sada je poznato da čitava armija starih ljubitelja Dodikovih crvenih skuta unutar PDP-a  priželjkuje da „šef“ prihvati ponudu koja se, kako oni tvrde, „ne odbija“.

Dodik na ovakve kombinacije ne računa sa SDS-om iz dva razloga: Prvi i najvažniji je taj što njemu trebaju upravo one pozicije u Savjetu ministara koje SDS kontroliše.

Osim toga,  jasno je da sa vodećom opozicionom strankom u RS, naročito nakon dolaska Vukote Govedarice na njeno čelo, takve igre neće biti moguće. Na to ukazuje i čvrst stav lidera SDS-a oko poziva koji mu je Dodik uputio na sastanak. Taj sastanak, je što je bez sumnje u SDS-u prepoznato, samo jedan fragment prljave igre Milorada Dodika. Na liderima opozicije je da li će tu igru prihvatiti. Do sada su svaki put iz nje izlazili kao gubitnici.  Da li su iz svega izvukli i neku pouku, znaćemo vrlo skoro.

Devet godina od ubistva Milana Vukelića – Ko se plaši istine?

Sve je u Republici Srpskoj isto kao i tog 06.novembra 2007. godine kada je, u blizini zgrade MUP-a, na Starčavici ubijen čovjek kojem sopstveni život nije bio važniji od istine. A tada je pucano upravo u istinu, u slobodu u ljudsko dostojanstvo i time je jasno poslana poruka ko je ovdje stvarna vlast i kakav je njen karakter. Jedino ta poruka je danas jasnija i glasnija nego prije devet godina.

Milan Vukelić

zločin

Protesna šetnja 07.11.2015.

Grafit u Banjaluci

piše: Miljan Kovač

Devet godina od ubistva Milana Vukelića u Banjaluci izvršioci i nalogodavci tog strašnog  zločina još nisu privedeni licu pravde.

Naprotiv, kako vrijeme odmiče, o ubistvu ovog hrabrog čovjeka koji je otvoreno progovorio o sprezi vlasti i organizovanog kriminala,  u javnosti se sve manje govori . O zločinu ćuti aktuelni režim, čije je predstavnike i tajkune prije smrti optužio za kriminal. Ćute i „opozicionari“  jer ne bi da se zamjeraju tajkunima i mafiji, bar ne onim s kojima imaju „dobru saradnju“. Ćuti i većina medija. Sve je u Republici Srpskoj isto kao i tog 06.novembra 2007. godine kada je, u blizini zgrade MUP-a, na Starčavici ubijen čovjek kojem sopstveni život nije bio važniji od istine. A tada je pucano upravo u istinu, u slobodu u ljudsko dostojanstvo i time je jasno poslana poruka ko je ovdje stvarna vlast i kakav je njen karakter. Jedino ta poruka je danas jasnija i glasnija nego prije devet godina.

Milan Vukelić je bio građevinski inžinjer, zaposlen u Zavodu za izgradnju Banjaluka (ZIBL), sudski vještak građevinske struke, a prije svega pošten i hrabar čovjek koji se javno usprotivio građevinskoj mafiji u Banjaluci.

Zbog onoga što se, za razliku od drugih, usudio da javno kaže, našao  se na udaru političkih moćnika i njima bliskih tajkuna.

Odbio je da, kao nadležni organ, potpiše prijem građevinskih radova  na rekonstrukciji parka „Petar Kočić“ u centru Banjaluke, jer je utvrdio brojne nepravilnosti. Javno je rekao da su na ovom poslu  oprani milioni maraka. Razotkrio i brojne druge afere, kao što su rekonstrukcija Trga Krajine, izgradnja kolektora, otimačina gradskog građevinskog zemljišta, nelegalna izgradnja... Raspolagao je dokumentima koji su potvrđivali ono o čemu je govorio.  To međutim nije mnogo interesovalo ni nadležne organe, a ni većinu medija. Pisao sam o onome o čemu je govorio. Bio je moj izvor.  Napisao sam seriju tekstova koji su objavljeni u magazinu „Patriot“.  Za kriminal je optuživao tadašnjeg direktora ZIBL-a, Čedu Savića, tadašnjeg gradonačelnika Banjaluke Dragoljuba Davidovića, njihove najbliže saradnike, tajkune koji su sa njima povezani, vrh SNSD-a... Prijetili su mu, ucjenjivali ga, pritiskali... Razgovarao je i sa tadašnjim ministrom unutrašnjih poslova Stanislavom Čađom i o svemu ga upoznao... Umjesto zaštite u policiji je naišao na prijetnje... Pričao je da mu je prijećeno i u sjedištu MUP-a. Tu su mu Dragi Milošević, tada zamjenik načelnika Uprave kriminalističke policije i Mile Šušljik, kontroverzni službenik MUP-a, jasno stavili do znanja o čemu bi „trebao da ćuti“.

Prijetili su mu i tajkuni koje je javno prozivao.... Dobijao je i anonimne prijetnje telefonom.

Pitao sam ga da li se plaši tih prijetnji? Rekao mi je da se ne plaši za sebe nego za porodicu. 

Po funkciji koju je obavljao u ZIBL-u njegov potpis je bio neophodan i za prijem radova na luksuznoj zgradi Vlade RS (Administratinom centru).  Ubijen je petnaest dana ranije. 

Nekoliko mjeseci nakon ubistva Milana Vukelića, Milorad Dodik je izjavio da niko od članova i simpetizera SNSD-a nije učestvovao u ovom ubistvu.

Prošle godine, pred osmu godišnjicu od zločina,  pisao sam Dodiku. Interesovalo me na osnovu koje istrage je došao do ovakvog saznanja? Odgovor, naravno, nikada nisam dobio.

Prošle godine smo u Banjaluci organizovali protesnu šetnju od Trga Krajine do Parka Mladen Stojanović.  Nosili smo transparent sa samo jednim pitanjem: Ko je ubio Milana Vukelića?  Malo nas je učestvovalo u ovoj šetnji ali smo poslali jasnu poruku da nikada nećemo odustati od odgovora na ovo pitanje. Uvjeren sam da je ono ključ „pandorine kutije“ iz koje će jednog dana izaći istina koja se mnogima neće svidjeti.  To je razlog zbog koga se toliko upinju da tu istinu zaustave.

Milan Vukelić je bio takav čovjek, da smo za kratko vrijeme postali dobri saradnici i prijatelji.  Gotovo da nije bilo dana, posljednjih mjeseci njegovog života, da se nismo čuli ili vidjeli. Raspolagao je mnoštvom informacija. Razgovarali smo telefonom i ujutro tog nesrećnog utorka, 06.novembra. 2007.

Dogovorili smo da se nađemo isto veče. Pripremio je neke dokumente za mene. Vjerovatno bih bio u autu ispod koga je ekspodirala „paklena naprava“, da spletom okolnosti nisam zakasnio na sastanak koji smo dogovorili. Osim njega u automobilu je bilo još dvoje ljudi.  Tomo Dobrnjac i Slava Pepinović. Teško su ranjeni. Dobrnjac je izgubio obje noge.  Policiju RS nikada nije interesovalo o čemu sam razgovarao s Milanom Vukelićem ili šta sam vidio i čuo neposredno pred njegovo ubistvo.

Ono što me policija nije pitala sabiram u knjizi o ubistvu Milana Vukelića, koju ću objaviti  onda kada mi to finansijske mogućnosti dozvole. Za sada nisam naišao na razumijevanje većine onih kojima sam se obratio za pomoć.

Pojedine dijelove knjige, koja je u pripremi, sam objavio na portalima i društvenim mrežama i možete ih čitati na linkovima ispod teksta.

http://www.rtvbn.com/320854/Sedam-godina-od-ubistva-Milana-Vukelica-Ko-krade--ubija

http://www.impulsportal.net/index.php/kolumne/politika/199-vukelic-se-nije-plasio-cedinih-gorila-ni-stankovicevih-prijetnji

Gdje si bio u septembru, A.Plenkoviću?

Nisam čuo da je neko od naših  pozicionih ili opozicionih lidera, reagovao na izjavu premijera Hrvatske da bi Bosnu i Hercegovinu trebalo temeljno preurediti. Uzalud se Andrej Plenković upinjao da kao gost u Sarajevu održi lekciju svojim domaćinima kako bi oni vlastitu kuću trebali urediti pa da to bude po volji našem zapadnom susjedu. Niko, pa ni većina medija ovome, u najmanju ruku nepristojnom, a ja bih se usudio reći, i skandaloznom nastupu Andreja Plenkovića nije ukazao nikakvu pažnju. A i zašto bi, kada je Andrej u nevrijeme došao u Bosnu i Hercegovinu - državu u kojoj se vremenom zove samo period predizborne kampanje. Čim izbori prođu, a naročito u prvim predizbornim mjesecima vrijeme potpuno stane i taj period se zove "nevrijeme". U nevrijeme lideri vladajućih i opozicionih partija odmaraju i pokušavaju povratiti snagu koju su potrošili u predizborno vrijeme vršeći svoje "patriotske" zadatke na odbrani nacionalnih interesa koji su u tom periodu pred izbore nekako najugroženiji.  Tako, npr. svaki put sa približavanjem datuma izbora jačaju i napadi sa svih strana na Republiku Srpsku. Zle spoljne sile , potpomognute onim iz Sarajeva i uz podršku "domaćih izdajnika" tada jurišaju na suverenitet, ime, nadležnosti Republike Srpske.  Vlast RS tada okuplja sve patriotske snage i kreće u odlučnu odbranu, ne prezajući u toj borbi ni od raspisivanja referenduma bez obzira na pitanje koje će na tom referendumu građanima biti postavljeno. Opozicija  u tim teškim vremenima, kada su u pitanju "nacionalni interesi" zbija redove sa onim na vlasti i staje u jedinstven front odbrane Republike Srpske i srpskih nacionalnih interesa. Po tom pitanju,  kažu kod podjela nema.  I tada međutim u opoziciji znaju da su ovi na vlasti opljačkali i uništili Republiku Srpsku, da su se ne zakonito obogatili, da su zaposlili svoju djecu u institicije... ali to im ne smeta, jer "nacionalni jedinstvo" je iznad svega pa makar ono značilo i "pakt sa đavolom". Naravno samo pod jednim uslovom: Ako taj pakt donosi glasove "nacionalno ugroženog" naroda. Taj narod je možda i gladan, ali, njegovi hrabri vođi i branioci pomažu šta mogu - para i posla nemaju, to su ostavili sebi i svojoj djeci - ali malo asfalta i javne rasvjete po skoro pustim selima i puno "nacionalno jedinstvo", uvijk dobro dođu. (Glad se lakše podnosi na osvijtljnom asfaltu, nego na neosvijetljnom makadamu).

Sličana situacija je u u "Većem BH entitetu".

Da je Andrej Plenković u Sarajevo mogao doći u vrijeme predizborne kampanje, ali tada još nije bio hrvatski premijer, i progovorio, kako je progovorio juče, još pominjući da mu je na prvom mjestu interes Hrvata u BiH,  naišao bi na snažanu liniju odbrane "suvrene i cjelovite" Bosne i Hercegovine, a u njegovoj izjavi bi se jasno prepoznla i "pogunbna priča o trećem entitetu" na šta "pravi BH patrioti" nikada neće pristati. Ko zna, možda bi neko i zazvečao malo oružejem i poručio da to "bez rata neće biti moguće". Ovako, treći entitet gdje ga niko ne vidi, nije vidio ni Dragan Čović. Vjerovatno se uhvatio za glavu: Ne uspostavlja se "treći entitet", dragi moj Plenkoviću krajem listopada , kada su izbori već odavno prošli. Gdje si bio u rujnu mjesecu kada su Hrvati u ovoj i ovakvoj Bosni i Hercegovini najugroženiji?"

Ja sada zamišljam ovakvu situaciju: lideri SzP, SNSD,SDA;SBB,HDZ - da jedinstveno osude ne izjavu Andreja Plenkovića, već to što hrvatski premijer ovakve izjave daje sa zakašnjenjem od mjesec dana, čime je ugrozio borbu za samostalnost Republike Srpske, ukidanje entitete u Bosni i Hercegovini i napore na uspostavljanju Hrvatskog entiteta u BiH.

Još samo da vodeći opozicionari u RS na sve ovo suzu puste i zaključe: "Imali smo iskrene namjere, ali je Plenković to zloupotrijebio", a i čekali smo da Dodik (ne)reaguje pa da mi onda na organima SzP razmotrimo mogućnost kako da (ne)reagujemo.

Uostalo, uskoro će i "svinjokolj".

Dodikov poziv: Prva šansa Vukote Govedarice - zadnja šansa SzP

Piše: Miljan Kovač

Vukota Govedarica, novi lider SDS-a treba da se odazove na Dodikov poziv na sastanak, ali samo i isključivo zato da mu stavi do znanja da nije došao sa njim da razgovara, nego da pregovara, o mirnom odlasku sa vlasti njega i njegovog režima koji je unazadio, opljačkao, pa na kraju i  izdao Republiku Srpsku i sve njene građane. Govedarica mora Dodiku postaviti precizan rok (recimo, najdalje do 01. decembra ove godine) do kada mora podnijeti neopozivu ostavku, a prethodno smijeniti aktuelnu vladu i time omogućiti formiranje prelazne vlade sastavljene od svih relevantnih političkih subjekata čime bi se otvorio put slobodnim i fer izborima na u Republici Srpskoj, s tim da bi vanredni parlamentarni i predsjednički izbori bili održani najdalje u martu 2017. godine.  Ovakvi zahtjevi neće biti ništa novo. Biće to konkretizacija zahtjeva koje su lideri SzP uputili sa protesnog skupa, koji je 14. maja ove godine održan u Banjaluci (Na koje su u međuvremenu zaboravili).  Vukota Govedarica, tada nije bio na čelu SDS-a, odnosno SzP, zbog čega on jedini ima kredibilitet da povuče konkretan potez. Ostali lideri i liderčići opozicije neka se i dalje češkaju po glavi i prisjećaju gdje su sve pogriješili, možda im tako padne na pamet i da bi trebali da preuzmu odgovornost i snose posljedice za svoje greške umjesto što i dalje zamajavaju ovaj narod i glume velike face, a više podsjećaju na male bebe koje je čika Mile prevario i uzeo im zvečku.

A ta zvečka stalno zveči u ritmu jedne iste pjesme: „srpsko jedinstvo“! Ima li jadnije i od silne upotrebe izanđalije pokrivke za razne, ali uvijek krupne obmane vlastitog naroda od te koja se zove „srpsko jedinstvo“?

Odgovor na ovo pitanje daju „lideri opozicije“ koji kažu da ih je (a i široke narodne mase) Dodik namagarčio referendumom.  Ja to, između redova, čitam ovako: „Mi smo znali da je Dodik raspisao referendum samo zato da bi prevario narod pred izbore, ali umjesto da javno upozorimo na tu prevaru i da pozovemo narod da na nju ne nasjeda, mi smo se pridružili Dodikovoj prevari i zajedno sa njim varali taj isti narod. Sada vidimo da je on bolji prevarant od nas i da je osim naroda prevario i nas same i mi smo sada zato jako ljuti“. Možda griješim, ali ako nisam u pravu, neka mi neko kaže: Zašto je opozicija podržavala referendum, za koji se znalo da je prevara, ako su im namjere za razliku od Dodikovih bile časne? Da SzP na izborima nije doživio debakl koji je doživio, da li bi prizali da je referendum bio prevara i da su u njoj učestvovali samo zato da bi kao i Dodik dobili više glasova obmanom naroda na čije se jedinstvo pozivaju?

Ako je iz istog razloga postignuto „srpsko jedinstvo“ oko kandidata za načelnika Srebrenice, a bojim se da jeste, hoće li neko snositi odgovornost za prevaru građana i za nepotrebno, ali vrlo opasno dizanje tenzija.  Hoće li građanima Srebrenice život postati kvalitetniji zato što su za načelnika dobili čedo „srpskog jedinstva“, koje je i u ovom slučaju postitgnuto samo zato da neko SzP-ovcima ne bi prigovorio da su „manji Srbi“ od Dodikovih „crvenih Srba“.

Neprestanim nadmetanjem s Dodikom na njegovom nacional-primitivnom igralištu, opozicija je ta koja je unaprijed osuđena na poraz. S druge strane, pobjeda opozicije u Dodikovoj igri bila bi ravna katastrofi, jer bi to značilo da smo dobili „Baju nad Bajom“.

Pogubnoj politici Dodikovog režima mora se suprotstaviti opcija koja će biti kontra, ne samo kriminalu i korupciji, već i primitivizmu,  primitivnom nacionalizmu, bahatosti, lažima i svim drugim obilježjima ovog režima.

Opozicija mora jasno da ukazuje na  režimske prevare umjesto što „ujedinjena“ s režimom u tim prevarama učestvuje.  Plakanje nad vlastitom političkom sudbinom, ili slavljenje nepostojećih izbornih pobjeda, neće nikome pomoći, a najmanje onima koji se konačno moraju suočiti sa vlastitim greškama. Vrijeme je za konkretne poteze,  a Vukota Govedarica, kao novi politički lider opozicije ima dobru priliku i vidjećemo  da li će je iskoristiti  zauzimanjem jasnog stava prema režimu Milorada Dodika, od koga se može tražiti jedino odstupanje sa političkog trona i ništa više. Ovaj put Režimu treba jasno staviti do znanja da će se ignorisanjem zahtjeva opozicije i javnosti sučiti sa vrlo ozbiljnim odgovorom nezadovljnog naroda.  Kritična masa bez obzira na sve rezultate kupljenih i prodatih izbora postoji – vrijeme je da se iskristališu lideri koji će tu masu povesti.